Odlično pitanje. Drago mi je da si to pitao jer iz nekog razloga baš ovih dana dolazi mnogo ljudi sa sličnim problemom, pa odgovaram na razna mesta i razmišljao sam da nekako baš o tome pokrenemo temu.
Takođe ovih dana sam shvatio da većina ljudi koji se obraćaju nekome zapravo ne zna kakvo je stanje i šta se dešava "sa druge strane" (kod onih kojima se obraćaš). Na primer šalješ mejl nekome i imaš određena očekivanja šta će tačno da se desi sa tvojim mejlom a situacija može biti sasvim drugačija.
Ja ovo dugo istražujem i imam svoja iskustva "sa obe strane", i kao onaj koji se obraća i kome se obraćaju. Sad nemam baš vremena ali ću pokušati da rezimiram ovu problematiku:
Za sada nekoliko važnih aspekata koji treba da vam pomognu da razumete kako situacija izgleda sa druge strane i da onda svoju taktiku i komunikaciju prilagodite tome. NIje kompletno ali nemam vremna za više.
--- Šta se dešava sa mejlovima?
- Firma trenutno ne funkcioniše pa niko zapravo nije ni primio mejl:
Firma je bila privremenog karaktera otvorena za potrebe snimanja jednog filma pa je posle zatvorena ali sajt nije obrisan sa internata pa deluje da još uvek postoje.
Firma je ostala da radi ali posle toga možda više i nemaju aktivnu kancelariju. Sedište firme može da bude kod knjigovođe.
Firma je "zamrznuta" što znači da ne rade i ne moraju da plaćaju porez i plate dok se ne odmrzne. Tako se radi u pauzama.
- Firma postoji ali nije takva kako što mislite:
Firma postoji što znači da je jedna osoba otišla u APR agenciju popunila obrazce i osnovala firmu pravno gledano, međutim to još uvek ne znači da ta firma ima knacelarije, masu zaposlenih, svoej studije, ogroman budžet za filmove i sl. Pravno gledano postoje ali možda sve do početka snimanja nemaju kancelariju ni zaposlenih.
- U firmama bar polovina sekretarica, menadžera i drugih kancelarijskih tipova nisu veliki stručnjaci za mejl. Nekima je neko podesio outlook ko zna kada i kada je jednom prestao da radi otvorili su drugi mejl i nikada neće više neće ni znati kako da pregledaju mejlove sa onog prvog.
Ponekad se zabunu i obrišu mejl pre nego što su ga pročitali.
Nezadovoljni platom pa sve rade preko volje.
- Zatrpani su mejlovima i nemaju volje da pregledaju koji mejl je bitan. Često važan mejl završi nepročitan.
- Mejl je automatski otišao u Spam/Junk folder tako da ga niko nikada nije ni video iako redovno pregledavaju mejl.
- Mejl pročita stručno lice ali opet ne odgovori. Evo šta može da bude na primer:
Nemaju para pa nemaju entuzijazma da čitaju scenario jer smatraju da ga svakako ne mogu realizovati.
Ima projekat koji mu zadaje glavobolje i ne može psihički da podnese još nešto.
Ima ambicije za neka svoja 3-4 projekta za koje shvata da neće imati vremena da ih snimi pa je nervozan i ne može relano da se raduje čak ni dobrom scenariju.
- Mejl je pročitao ozbiljan čovek ali je u takvoj gužvi da ne stiže ono što želi da uradi odmah (to je recimo slučaj sa mnom).
Na mejl će možda biti odgovoreno ali mnogo kasnije nego što se vama dopada.
Čovek će usled brojnih obaveza i stotina novih mejlova možda da zaboravi na vaš. A od toga da vam se javi vas je možda delilo nekoliko minuta da napišete još jedan mejl da podsetite...
- Sirova snaga brojeva
Ako se javite u tri firme šanse su vam tri puta veće. Ako pošaljete 10 mejlova na 10 producentskih kuća šanse su vam 10 puta veće.
Ako imaš dva završena scenarija koje nudiš šanse su dva puta veće. Ako imaš 5, šanse su 5 puta veće...
--- Domaća situacija u filmskoj industriji
Meritocracy - je u suštini pravednost. Dakle poslovi se dobijaju prema kompetenciji i zaslugama koje se mogu utvrditi, izmeriti. Ovoga je malo kod nas.
Cronyism - je u suštini korupcija. Poslovi se dobijaju na osnovu podmićivanja ili poznanstava, ili po principu usluga za uslugu... U suštini neko moćan koristi svoj položaj da nekome da taj i taj posao ili usmeri taj novac (iz državne kase) u taj i taj projekat bez obzira na stvarnu vrednost tih ljudi. Preplavljeni smo ovim i to je ogroman problem.
"Domaća umetnička varijanta Cronyisma" - ovo je jedna varijanta Cronysma gde se možda i ne radi o parama (tj. nekada jesu a nekada nisu pare u pitanju). Jednostavno postoji jedan krug ljudi koji sebe nazivaju "umetnicima" i uz to su naravno bogom dani da sude šta je umetnost a šta nije umetnost. A uz to reči "umetnost" kod njih ima magičnu moć da kad nešto etiketiraju kao umetnost to je automtski dobro i to se ne dovodi u pitanje. Takođe ako nešto "nije umetnost" to je onda bezvredno smeće. Uopšteno imaju vrlo ohol i naduven stav prema svemu što je van njihovog elitnog kruga i što pokušava da uđe. To bi i bilo razumljivo da su tu samo par najvećih stvarnih umetnika, međutim taj isti stav poprimaju i pridošlice i mnogi "želim da postanem" umetnici, studenti "elitnih" fakulteta za umetnosti. ...Tako da se stvara jedan kriterijum gde je najvažnije pripadati tim elitnim krugovima i izdvajati se od ostalih nižih vrsta.
Da ne bude zabune, mene lično ne zanima šta je umetnost a šta nije. Ja imam svoje kriterijume šta mi se dopada a šta ne.
Kad je reč o domaćim "umetničkim" filmovima tj. filmovima koje radi neko iz te grupe, tu je potpuna misterija kako je koji film došao do budžeta. Jasno je samo da se odlučuje unutar ovih zatvorenih krugova i da uvek isti snimaju. Te pare su naravno dobro i pošteno potrošene jer su ovo izuzetno dobri umetnički filmovi pošto je kriterijum šta je dobar umetnički film potiče od tih istih ljudi iz tog kruga koji su te pare i dobili.
U vezi tvog pominjanja "nesrećnog kraja" u filmu, odmah sam pomislio na ovu vrstu ljudi i njihove "umetničke kriterijume". Koliko sam shvatio glavni kriterijum da bi nešto proglasili za umetnost je da to delo sadrži neki elemenat koji sabotira komercijalni uspeh filma. Znači da ima nešto nenormalno, ili da ima kraj koji se ljudima ne dopada, ili da ne sledi način za koji se zna da se ljudima dopada, ili da ima nešto odvratno, ili da pokazuje necenzurisano nešto što je normalno da se ne prikazuje u filmu uopšte, ili nešto što se jednostavno zna da ne bi nikada bilo stavljeno u holivudski film itd. Na taj način prave jednu upadljivu razliku u odnosu na komercijalni film i naravno automatski to smatraju boljim "jer je to umetnost" (NE PITAJ ZAŠTO MALI BEZVREDNI ČOVEČE)...
Domaća prava umetnička Meritocracy - Ovo su pravi pošteni umetnici ne zbog toga što ih se tako naziva nego što su njihova dela zaista takva. Ovu kategoriju pominjem čisto da ne bude zabune da ja smatram da je sva umetnost lažna i da ne volim ni jednog umetnika.
Domaća TV industrija - TV industrija je svakodnevni biznis koji
mora non stop da misli na troškove i prihode i zbog toga su možda najrealniji kod nas. Pod najrelaniji, mislim na komercijalno razmišljanje koje je najlakše razumeti.
Vrednuju zanimljive sadržaje sa velikom gledanošću i cene projekte sa malim troškovima. Naravno ni ovde nisu čista posla ali opet tu je najveći udeo Meritocracy u odnosu na Cronyism.
Takođe TV industrija je biznis i u tom smislu da definitivno imaju funkcionalna preduzeća koja rade punom parom i imaju te sekcije za pronalaženje novog sadržaja, za komunikaciju sa gledaocima, za komunikaciju sa saradnicima itd. Dakle kod nas nešto najsličnije onom što ima u holivudskoj industriji.
To je mesto koje bi domaćim scenaristima komercijalnih scenarija trebalo da bude meta, po mom mišljenu. Naravno loša strana je što i ovde ima dosta lažnog sjaja, elitizma i neprofesionalizma i izrabljivanja zaposlenih itd., tako da i tu treba da očekujete svašta.
Kad su državne televizije u pitanju, nekada je tu bila zdrava doza Meritocracy ali sad je u verovatno 50:50.
Drugo sto mi ide na zivce je to sto su ovi nasi glumci toliko naduvani da misle da su bogom dati.
Licno mislim da ne vrede mnogo i da ima mnogo vise amatera koji bolje odglume od njih.
Filmovi i serije su ima katasreofalne. pokusavaju da naprave neku komediju a meni licno to nije nista smesno. Cast izuzecima.
Da. Ima toga kao što sam pomenuo. Uglavnom se to dešava u onim domaćim elitnim "umetničkim" krugovima koje sam pomenuo. Mislim da to jednostavno treba da prepoznaš i da tražiš dalje.
Ja sam takođe primetio, na primer, kako su studenti beogradskog fakulteta dramskih umetnosti mnogo naduvaniji. Svima drugima je mnogo lakše se obratiti.
Koliko god da je kvalitetno njihovo znanje i stručnost, žalosno je ako je rezultat tog obrazovanja to da imaju osećaj da su postali deo elitnih krugova i da je to samo po sebi vredno.
Voleo bi da upoznam više njih koji će me razuveriti i pokazati da nije tako.
Oni najbolje glume kad treba jedni druge da psuju. jedino se tu vidi profesionalnost.
Psovanje nije loše za film. Generalno ljudi u stvarnom životu uglavnom vode "pristojne" dijaloge i ti pristojni dijalozi su loši za komercijalan film. Pristojnost podrazumeva stišavanje emocija, dosadne razgovore, trpljenje i produžavanje razgovora koji bi trebali biti kraći itd. Psovanje takođe povećava
snagu likova što je razlog zašto mnogi likovi mnogo psuju u holivudskim filmovima.
obozavam da glumim i jedino sto ne mogu da zaplacem a i nebi glumio nekog placljivka
Nije problem jer kolko ja vidim retko koji glumac se transformiše. Većina njih uvek glumi istu ulogu koja im leži.
Kad već pominjem ove koji se transormišu tu su, za moj ukus, sjajni Daniel Day-Lewis (There will be blood fenomenalan karakter i prosto ne liči na njega iz drugih filmova) i Robert de Niro (Awakening recimo glumi invalida fenomenalno) na primer.
Od domaćih sjajni glumci tog tipa su po meni Branislav Lečić i Voja Brajović.
Kome se obratiti u vezi scenarija? kome pokazati svoj talenat za glumu? sta treba covek da uradi da bi realizovao svoj projekat?
Mislim da i vi imate slicno misljenje pa bih voleo da vidim sta vi mislite o tome?
Delom sam ovde pomenuo glavne koncepte za razumevanja tog sveta kojem se obraćaš u vezi realizacije. Inače planiram nešto temeljnije. A takođe ceo ovaj sajt je osmišljen sa ciljem da pomogne u tome.
Propustio sam između ostalog na primer da pomenem važnost portfolija...
...kad budem imao vremena.